U svijetu u kojem se moć više ne najavljuje, kontrola se krije u najmanjem jazu između misli i odluke.

Ništa nije prisilno, a ipak sve se poravnava - previše glatko, previše prirodno, previše precizno.

Kako stvarnost počinje da se osjeća samodosljednom, pitanje više nije ko te kontroliše , već da li je kontroli ikada uopšte bio potreban kontrolor.

Sjećanja se prilagođavaju, izbori se potvrđuju, a istina postaje nešto što se tiho organizira iznutra.

Jer najopasniji sistem nije onaj koji ti komanduje... već onaj koji se osjeća kao ti.